JUSUF HADŽIFEJZOVIĆ: Vlasništvo praznine
11. – 30. 12. 2014.
JUSUF HADŽIFEJZOVIĆ: PROPERTY OF EMPTINESS
Izložba
Otvorenje: 11. 12 . 2014 @ 2O:000
Performance
12. 2014. @ 20:00 Emir Mutevelić & Dženan Hadžihasanović
Radno vrijeme : Tuesday – Saturday 12 pm – 7 pm
Kustos i tekst: Jonathan Blackwood
Institutu za suvremenu umjetnost ovu godinu završava izložbom Jusufa Hadžifejzovića, Vlasništvo praznine, njegovom prvom samostalnom izložbom u Zagrebu, nakon 1985. kada je u Galeriji proširenih medija Hrvatskog društva likovnih umjetnika , između 7. i 16. studenog izlagao „Zenica Depo“.
Jusuf Hadžifejzović ( Prijepolje, 1956. ) studirao je na beogradskoj likovnoj akademiji i na Državnoj umjetničkoj akademiji u Duesseldorfu (u klasi Klausa Rinkea), a svojim kasnijim umjetničkim i organizatorskim djelovanjem (Jugoslavenska dokumenta, Sarajevo) snažno obilježio sarajevsku umjetničku scenu 80ih godina. Slikarstvo kojim započinje svoj rad kasnije nadograđuje performansima kojima problematizira rad i poziciju suvremenog umjetnika. Tijekom više od dva desetljeća razvija specifičan proces umjetničkog djelovanja – depografije.
Izložba u Institutu za suvremenu umjetnost pod nazivom Vlasništvo praznine započela je 11.12. otvorenjem na kojem je Jusuf sa sarajevskim umjetnicima Dženanom Hadžihasanovićem i Emirom Mutevelićem izveo 40-minutni performans „Razveselite svoje u tuđini“. na izložbi, kao u mnogom Jusufovom depografskim radovima, izložene su zbirke raznih predmeta, ispražnjenih svojeg sadržaja i razvrstanih prema namjeni.
Izložba je hommage Giorgiju Morandiju, slikaru mrtvih priroda. Razlika značenja između still life i natura morta kako je prevode i hrvatski i bosanski – mrtva priroda – ima ulogu u razumijevanju ove izložbe. Za razliku od mnogih ranijih depografija, ovaj puta metodologija rada nije bila gomilanje, već količinska redukcija brojnosti izloženog materijala. Svi izloženi predmet predmeti su osobne upotrebe, obilježavaju vlastiti radni i egzistencijalni položaj umjetnika.
„Jusufova je umjetnost prvenstveno društvena, i relacijska; ova izložba nas poziva da razmišljamo o sjećanju i o tome kako nižemo svoje misli o prošlosti, te kako da damo smisao tim sjećanjima u hiper-kapitalističkoj sadašnjosti.“ zaključuje kustos izložbe Jonathan Blackwood, profesor umjetnosti na Sveučilištu u Aberdeenu, koji se bavi umjetnostima na prostoru bivše Jugoslavije, te je nekoliko proteklih godina živio u Sarajevu.
VLASNIŠTVO PRAZNINE – JUSUF HAŽIFEJZOVIĆ
Ova je izložba, nakon mnogo godina, prva Jusufova izložba u Zagrebu. Sa trideset i pet godina raznolikih i uzburkano inventivnih praksi iza njega, na ovoj se izložbi bavi raznim temama poznatih iz brojnih razdoblja njegove ranije karijere – performativnom umjetnosti, transformacijom svakodnevnih objekata, ponavljanjem, i dubokim posljedicama koje mogu stvoriti slučajni događaji i slučajni susreti.
“Vlasništvo praznine” bavi se materijalnim naplavinama koje ostaju iza svakodnevnog života, i njihovim transformacijama putem Jusufove stvaralačke mašte, u umjetničke objekte. Prazna ambalaža, boce, kartoni i konzerve funkcioniraju kao materijalna evidencija Jusufovog svakodnevnog života u Sarajevu. Te je objekte sabirao i sakupljao otkako se vratio u grad, nakon razdoblja provedenog u Belgiji.
U jednu ruku, razumljivo je da takva praksa Jusufa smješta u tradiciju Marcela Duchampa i Josepha Beuysa; pretvaranje svakodnevnih objekata i običnih materijala u umjetničke objekte, u galerijski prostor. No, obrnuto od ove dvojice povijesnih figura, Jusuf ne traži intervenirati ili manipulirati; objekti, ispražnjeni od svojeg izvornog sadržaja procesom svakodnevne konzumacije, na izložbi su predstavljeni kao nijemi svjedoci umjetnikovog života.
Ako smo ono što konzumiramo, tada ovaj proces otkriva svoju prazninu; ispražnjeni objekti ispunjavaju prostor umjetničke galerije i čini se kao da djeluju kao skulpturalni opis praznine života, naprosto pogođene potrošačkim trendovima prije nego li idejama ili osjećajima. Dapače, taj se proces fokusira na status objekta; sposobnost običnog kartona, kojeg većina ljudi naprsto ignorira, da potakne sjećanja na određeni dan ili određeni susret s nekim.
Ova njegova najnovija izložba traži zadržati oštrinu instalacije i performancea, kao društvene kritike i poziva na dijalog. U vrlo specifičnim okolnostima kulture u Sarajevu i šire u Bosni i Hercegovini, instalacija i performance ostaju marginalne, podzemne aktivnosti; kultura, takvu kava je, administriraju političke i poslovne klase, istodobno indiferentne i ignorantske prema ovakvim umjetničkim praksama. Možda je upravo to što daje Jusufovom radu tako snažni značaj; takva praksa omogućava dvostruki prostor, onaj sanjarenja i sjećanja, kao i onaj kritike, koji je možda u drugim zemljama takvim praksama već ispražnjen.
Umjetnik, i oni čije utjecaje ovakvih praksi on nastavlja, nastavlja koristiti bilo koje alate koji su mu pri ruci kao sredstvo generiranja diskusija, humora, društvene interakcije, i kombinacije svih tih faktora u kritiku. Jusufova je umjetnost prvenstveno društvena, i relacijska; ova izložba nas poziva da razmišljamo o sjećanju i o tome kako nižemo svoje misli o prošlosti, te kako da damo smisao tim sjećanjima u hiper-kapitalističkoj sadašnjosti. Moglo bi se reći da se većina umjetnosti performancea s oštricom uperenom u političke teme iz 1970ih sada transformirala u suvremenu „društveno angažiranu umjetnost“. Ako je to istina, onda nam ova izložba tu transformaciju pokazuje unutar tijeka karijere jednog umjetnika.
Jon Blackwood
kustos