IVANA VRATARIĆ VOJNIĆ i
MARKO VOJNIĆ GIN
—
„Give me back my name“

26. 04. 2015. u 18:00 sati

Princip slaganja materijala je bez početka i bez kraja. Vodim se za idejom da tek kad se pogubim počinjem otkrivati što slijedi.
U želji za otkrivanjem ove vizualno- izvedbene kolaboracije odlučili smo si zadavati zadatke. Ja sam za zadatak dobila minimaliziranje/ pročišćavanje. Ali ne i određeni subjekt minimaliziranja. Zadatak koji sam ja zadala jest pisanje priče. Tekst je sastavni dio Markovog slikarstva bio on ponuđen promatraču ili ne. On svoju poziciju zadržava i u ovom slučaju. Priča je podton materijaliziranog pokreta. Uz pomoć nje mogu prizvati specifičnu atmosferu koju ta priča sadržava. To ne mora biti vidljivo.
Što to minimaliziram?
Pokret?
Ideju?
Sliku?
Priču?
Od šume nepovezanih situacija popčela je izranjati neka unutarnja logika. A to u konačnici u oku promatrača može ( i nemora) stvarati fabulu, ambijent, pejsaž, utisak.
Ovaj rad predviđa transformacije i intervencije.
…

“…zavladat će tišina, ali koja ne traje, gdje se sluša, gdje se čeka, da se ona prekine, da se glas prekine, to je možda jedini, ne znam, nije vrijedan spomena, jedino to znam, to nisam ja ( to nije moje ime), to nije moj, to je jedini kojeg sam imao, to nije istina, morao sam imati i neki drugi, onaj koji traje, ali nije trajao, ne razumijem, to jest da, on još traje, još sam uvijek ovdje, prepustio sam mu se, očekivao sam to, ne, to se ne očekuje, to se ne sluša, ne znam, to je san, to je možda san, to bi me čudilo, probudit ću se u tišini, neću više zaspati, to ću biti ja, ili ću još sanjati, sanjati tišinu, tišina sna, punog mrmljanja, ne znam, to su riječi, nikad se neću probuditi, to su riječi, postoje jedino one, treba nastaviti, to je sve što znam…to će biti tišina, tamo gdje sam ja, ne znam, nikada neću znati, u tišini se ne zna, treba nastaviti, ja ne mogu nastaviti, nastaviti ću.”

Samuel Beckett
Neimenjivi
1949.

PROJEKT OTVORENI ATELJE:

Projekt izvedbenih večeri koji želi predstaviti mlade izvedbene umjetnike i omogućiti im produkciju njihovih prvih umjetničkih radova. Program omogućava izvedbene večeri koje se održava jednom mjesečno u galerijskom prostoru, a ako postoji potreba od strane autora i u javnom prostoru. Specifičnost ovog projekta je interakcija umjetničkih medija.
Galerija kao atelje je prebivalište vizualnim i likovnim umjetničkim radovima koji neposredno komuniciraju s posjetiocima dopuštajući između ostalog samovoljno cirkuliranje kroz prostor postava. Ako se ovaj princip primjeni na izvedbenu formu koja je primarno kazališnog predznaka, plesne i izvedbene umjetnike će se staviti u poziciju da nanovo promišljaju svoj rad i da ga prilagode novoj izvedbenoj formi, što im omogućava nove umjetničke spoznaje, rješenja i načine izvedbenosti. Osim toga želi se afirmirati konstantnost u izmjenjivosti i raznolikosti autora koji pokazuju svoje radove u prostoru i atmosferi koji su pogodni za razmjenu povratnih informacija.
Projekt Otvoreni atelje otvara pitanje suradnje izvedbenih i audiovizualnih metodologija.