MENU

BOJAN KOŠTIĆ, Koprivnica

 

 

 

BOJAN KOŠTIĆ, Koprivnica, 1988.

 

Bojan Koštić magistrirao je kroatologiju te završio preddiplomski studij latinskog jezika i književnosti. Tijekom studija bavio se novinarstvom i književnom kritikom. Osnivač je i glavni tajnik Udruge Pod galgama u sklopu koje je postavio autorsku predstavu „Krležin ljubavni kviz“. Suurednik je knjige „Krležin eu/ropski furiosum“ koju je objavila udruga Pod galgama. Aktivni je član udruge Mamuze, osnivač je i koordinator Foruma udruga nezavisne kulture FUNK, a radi kao kustos i tehničar u AK galeriji. Bavi se fotografijom, videom i performansom. Izlaže od 2016.

 

 

 

Optimizam volje (iz serije Jedna iskra je dovoljna); 2020.
Intervencija u javnom prostoru; cca. 200 x 20 cm

grafit – fotoluminiscentna boja

___

Moj rad se kreće u polju suvremenih i multimedijalnih umjetničkih praksi s konceptualnim pristupom radu. Budući da nemam formalno umjetničko obrazovanje, nisam dosljedan u korištenju jednog, konkretnog medija već sama ideja koju želim izraziti odabire sebi najpogodniji medij. Iako nisam stekao umjetničko obrazovanje ni na kakvoj akademiji, od 2013. postavljam izložbe u AK galeriji koja izlaže isključivo umjetnike suvremenih praksi i kroz preko 70 postavljenih izložbi upoznao sam mnoge autore od kojih je svaki doprinio mojem obrazovanju i razumijevanju suvremene umjetnosti.

 

Moji primarni interesi za vrijeme studiranja bili su jezik, književnost i kazalište i iz tog ishodišta se razvija ono što mogu nazvati vlastitim umjetničkim preokupacijama: iskušavanje granica jezika na tragu onoga što Gilles Deleuze, govoreći o književnosti, naziva „podrhtavanjem jezika“ u svom eseju „On je zamucao“. Nastavno tome, bitna osobna odrednica mog rada je moja govorna mana, odnosno moje mucanje kao mehanička posljedica trauma iz djetinjstva. Stoga, svoj umjetnički rad bi deleuzovski nazvao mucanjem jezika, u doslovnom i simboličkom smislu.

 

Gotovo svaki moj rad ima ishodište u jeziku – iz riječi, sintagme, rečenice, teksta ili knjige – sve što nastaje dalje iz tog ishodišta u obliku umjetničke ideje nastoji proširiti primarno značenje te jezične strukture, odnosno rastegnuti granice semantičkog polja unutar kojeg je sama ideja nastala.

 

„Granice mog jezika znače granice mog svijeta“, rekao je Wittgenstein. Ono što ja pokušavam je kroz istraživanje vlastitih trauma i njihovih posljedica hodati po tim granicama jezika ne bih li vidio što je onkraj.