DINO BIĆANIĆ, Hvar, 1980.
Dino Bićanić (1980.BiH, Bihać) je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu u klasi Kažimira Hraste 2007. Živi i radi u Hvaru.
Izlagao je na samostalnim izložbama Bićanići u Gradskoj galeriji Labin, Labin 2019., Crkva Svetog Marka, Hvar 2019., Bićanići u Atelierima Žitnjak , Zagreb 2018. , Zidovi imaju uši, Studio 21, Split, 2016., Everything is Going to Be a Memory, Salon Galić, Split, 2016., Dobri dani, loši dani, Galerija umjetnina, Split, 2016., Gledanje slike, Galerija prozori, Zagreb , 2015. Dino Bićanić i Vedran Perkov u Alcatrazu, Galerija Alcatraz, Ljubljana 2014., Galerija SC, Zagreb, 2014. Salon Galić, Split, 2013. Pučko otvoreno učilište, 2008.) i skupnim izložbama (Trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb, 2006., 2012., 2018., Almissa Open Art Festival, Omiš, 2016. 2018., Splitski salon, 2007., 2009., 2013. 2016., 2018., Sprint , Split, 2018., Umjetnost preuzimanja, Zagreb, 2017. Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb, 2014., Dimenzije humora , Osjek, 2011., Zagreb, Split, Pula, 2012., Normalizacija posvećeno Nikoli Tesli, 2006.)
Dobitnik je jedne od tri jednakovrijedne nagrade na Tridesetdevetom splitskom salonu, ima realiziranu javnu skulpturu u Gradu Hvaru.
Godišnji umor; 2017. – 2020.
226 razglednica, digitalni crteži u programu Paint, sitotisak; 10 x 15 cm
stalak za razglednice; v 180 cm
___
Čovjek leži na plaži, pita Rodinovog Mislioca: Obsessing much? Mislilac: No, why do you ask?
To je jedna od 226 razglednica izloženih na izložbi Finale 2020! Nagrade Radoslav Putar. Rad se zove Godišnji umor. Govori o poziciji umjetnika.
Društvena percepcija je da umjetnici zapravo i ne rade i da su na nekoj vrsti doživotnog godišnjeg odmora, pogotovo kad je riječ o konceptualnim umjetnicima. Ja živim u Hvaru i Hvar je ekstremno turistički orjentiran. Svako normalan se na ovaj ili onaj način bavi turizmom. Moja pozicija je izokrenuta, umjesto iznajmljivanja apartmana , oslobođen te dužnosti bliži sam turistima. Pišem razglednice i objavljujem ih na facebooku već četvrtu godinu. Riječ je o nekoj vrsti zen razglednica. Nemaju lice, lice im je prazno ili im lice nije lice, izokrenute su. Radio sam ih u Paint programu uglavnom iz praktičnih razloga i imaju „digitalni look“. Rad se rad referira na digitalnu, virtualnu ili revoluciju društvenih medija. U crtežu se ponavlja jedan te isti lik koji samo leži i uglavnom priča sam sa sobom. Ima dosta autobiografskih elemenata u tom liku, i možda je idealizirana slika mene. Dobar način iščitavanja rada je – praznim umom. Poželjno je da ga se ne pokušava razumjeti, jer rad nema nekakvo skriveno značenje – sve je na površini. Element humora je prisutan kao vrata u „više sfere svijesti“, humorom sve postaje lakše i humor se ne može naučiti. Jedna od razglednica govori „Ideje mi obično dolaze kad prestanem razmišljati“. Dakle se od mene kao autora i promatrača rada zahtijeva nerazmišljanje.
U galeriji sam odlučio primati donacije. Isprva sam namjeravao prodavati razglednice, ali zbog komplicirane procedure odlučio sam se za donacije. Stalak sa razglednicama je u izlogu galerije i ideja je da postane nevidljiv, jedan od mnogih izloga u ulici. Godišnjim umorom ja zapravo stvarno radim, tj. primam donacije i jedna je od rijetkih prigoda da zaradim svojim radom. Ako ništa drugo, barem to.
